MITOPOETSKO MIŠLJENJE

krug
Verfügbare Informationen zu "MITOPOETSKO MIŠLJENJE"

  • Qualität des Beitrags: 0 Sterne
  • Beteiligte Poster: floribus
  • Forum: krug
  • Forenbeschreibung: samo vrtnja
  • aus dem Unterforum: MITOLOGIJA
  • Antworten: 36
  • Forum gestartet am: Samstag 17.02.2007
  • Sprache: bosnisch
  • Link zum Originaltopic: MITOPOETSKO MIŠLJENJE
  • Letzte Antwort: vor 16 Jahren, 1 Monat, 5 Tagen, 20 Stunden, 58 Minuten
  • Alle Beiträge und Antworten zu "MITOPOETSKO MIŠLJENJE"

    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 00:50

    MITOPOETSKO MIŠLJENJE
    Iz knjige >Filozofija, znanost i humanizam< Ivan Supek



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 00:55


    MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    Prva napisana razmišljanja o svijetu često su dana na način koji nas doima kao poetski. Ponajprije, takva je sama forma, kao u babilonskom epu Gilgamešu, koji je dokument goleme povijesne vrijednosti. No više od stiha, čiji se postanak može shvatiti iz osjećanja ritma i religiozno-muzičkog rituala, pjesničkom nam se čini sama slikovitost epa. Zar nije bujnost, izvornost i neobičnost figura jedna od glavnih oznaka poezije? Međutim, ako bi današnji čitatelj u usporedbama i opisima starih epova nalazio umjetničku maštu, stari autori nikako nebi priznali da su >sastavljali pjesme<. Gilgameš nam govori >istinu< s onim istim uvjerenjem s kojim današnji eksperimentator iznosi rezultate svojih opažanja. Ono što bi student književnosti shvatio kao metaforu, Babilonjanin je držao za adekvatan opis onoga što se zbilo. Odakle ta razlika? Ona potječe iz sasvim drukčijeg pristupa i pogleda na svijet. Za nas, školovane u modernim znanostima, postoji osnovna razlika izmađu živog i neživog, između subjektivne svijesti i objektivnih stvari, između čovjeka i prirode. Naprotiv, ta granica još nije jasno povučena u najstarijem mišljenju. Sol je mezopotamcu isto tako jedna stvar kao i živo biće i može nas osloboditi začaranja, kao što se vidi iz stihova*:(H.Frankfort, Before Filosophy, Penguin, 1949. Iz te su knjige uzeti primjeri, ali se zaključci ovdje i ondje ne poklapaju potpuno)



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 00:55


    O Soli, stvorena na čistom mjestu,
    Tebe je Enlil odredio za hranu bogova.
    Ja sam začaran.
    O Soli, skini sa mene čar! Oslobodi me prokletstva!
    I kao svog tvorca ja ću te slaviti.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 00:56


    Za Babilonjanina, koji se tako moli, sol nije kemijski spoj nego je živa osoba sa svojom voljom, poput čovjeka. Jednako kao prema soli, on se odnosi prema svim stvarima oko sebe. Dok je za nas fizički svijet potpuno bezličan i mrtav, stari su narodi skloni da u stvarima oko sebe gledaju osobe kakve su i sami. Novovjeki prirodoslovac nastoji pronaći zakone koji vladaju objektivnom stvarnošću; stari čovjek tumači pojave oko sebe isto onako kao i svoje vlastite postupke. Da bi on nešto učinio, mora ga netko na to privoliti, pa tako i on moli ili prinosi žrtve fetišu. Rijetko su stari tržili >prirodne zakone<; ta se težnja jače očituje tek u grčkoj geometriji i mehanici. Bilo im je bliže da sve pojave objašnjavaju onako kako i sami postupaju. Kad Babilonjani pričaju da je golema ptica Imdugud spasila njihova polja od suše progutavši nebeskog bika, čiji je užaren dah pržio žito, tada to nije pjesnička slika za oblak nego su doista tako gledali. Slikovitost takvih starih pričanja nije alegorija nego je ruho primitivne misli koja se ne iskazuje apstraktno, nego konkretno. Primitivac je sklon tome da stvari oko sebe tumači personalno, a takav se odnos opaža i kod djece, kad npr. kažnjavaju predmet o koji su se udarila.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 00:56


    Budući da stari narodi još ne shvaćaju svijet oko sebe kao objektivnu realnost, nezavisnu i bitno različitu od sebe, oni ne traže >općenito< u njemu nego pričaju o pojedinim događajima. Svaki mit otkriva što se negdje i nekomu zbilo, a ta se >istina< ne može staviti pred objektivni sud. Jedna znanstvena teorija potiskuje drugu: međutim, kako nisu pretendirali na univerzalnu valjanost, mitovi su rasli usporedno. Uvjerljivost mitskog mišljenja bitno je različita od suvremene logike. U novovjekovnom europskom mišljenju oštro se razlikuju subjektivno od objektivnog, a na toj razlici osnovana je znanost o prirodi. Mi znamo povući zid između sna i zbilje. No primitivac, ako sanja da mu je netko drugi učinio zlo, tome se poslije sveti. Za nj još ne postoji razlika između onoga što >se čini< i onoga >što jest<. Prema tome i nije čudno da se istina ili uputa za buduće djelo tražila u snovima. Pojava pokojnika u snovima i halucinacijama, pa čak i u razgovorima, lako je vodila do vjere u zagrobni život. Sve što djeluje na primitivnog čovjeka, za nj i postoji, a u toj egzistenciji nema oštrih distinkcija. Svijet je živa zajednica u kojem stvari i osobe djeluju na isti način. Obredi nastoje uspostaviti prvobitno djelovanje mitskog događaja; magija biva aktivni dio mitopoetskog mišljenja. Ne treba se čuditi da i današnji umjetnici katkad naginju magiji, pogotovo gdje obrazovanje nije potisnulo dublje slojeve.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 00:56


    Značajno je za primitivno mišljenje da uzima goli simbol za pravu stvar ili osobu. Isto tako i jedan dio može potpuno predstavljati cjelinu, pars pro toto. Vrlo nam je duboko ukorijenjeno da prema uvojku djeteta, vjenčanom prstenu ili nekoj sličici osjetimo istu nježnost kao prema i osobi kojoj to pripada. Egipatski su carevi dali napisati na lonce imena svojih neprijatelja, a zatim su lonci bili na svečanom obredu razbijeni. Pritom se držalo da je neprijateljima doista učinjeno zlo. Uništenje simbola shvaćeno je kao uništenje same stvari ili osobe.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 00:58


    U primitivnom mišljenju ne dolaze tako apstraktni pojmovi kao u našem. Stari su narodi težili za tim da sve konkretiziraju ili personaliziraju. Iz te apstraktne nemoći izrasla su bića koja predstavljaju neka naša osjećanja, zbivanja ili pojave. Tako u Gilgamešu i sam život, kao i smrt, biva prikazan kao osoba:
    Gilgamešu, kuda lutaš?
    Život, za kojim tragaš, nečeš nikad nači.
    Jer, kad su bogovi stvorili čovjeka,
    ostavili su mu smrt za pratioca,
    a život zadržali u svojim rukama.
    Dok mi smrt smatramo kao svršetak organskih funkcija, u tom se epu smrt javlja kao čovjekov pratilac. Gilgameš poztizava vječnost da se najede života koji je prikazan biljkom. Opet to nisu pjesničke figure, kako bi neki student književnosti mogao pomisliti, nego su to bitne osobine primitivnog mišljenja koje još nije razvilo apstraktne pojmove.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 00:58


    Ističući da se primitivnom čovjeku javlja priroda puna života, Henri Frankfort u maloprije navedenoj knjizi piše:
    Pojava mu ne dolazi kao ONO, nego kao TI. U tom susretu TI objavljuje svoju individualnost, svoje osobine, svoju volju. Cijeli se čovjek suprotstavlja živućem TI u prirodi; i cijeli
    čovjek - emotivno, imaginativno i intelektualno - daje izraz tom iskustvu. Sve iskustvo tog TI jako je idividualno. Prvi čovjek gleda zapravo zbivanje kao individualne događaje. Iskaz
    takvih događaja i također njihovo objašnjenje jedino se može shvatiti kao radnja i nužno uzimaju oblik priče.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 00:58


    Personalni su odnosi uistinu bili srasli s pomolom prvog mišljenja, ali je isto tako bila važna veza s okolišem. U prvim govorima dolaze riječi ovdje i ondje, vani i unutra, daleko i blizu, sada, prije i poslije, meko i tvrdo, itd. koje očito daju iskustva sa stvarima i uzajamne ljudske odnose. Pojmovi prostora, vremena i kauzalnosti sadržani su u zamecima u svim poznatim govorima. Henri Frankfort uzima mitopetski izvor suviše dominantno i isključivo, no pokraj toga dolazi i viša 'objektivistička orijentacija'. Prvi veliki pisani dokumenti imali su, svakako, važnu državnoreligijsku ulogu i stoga je razumljivo da je u njima i mitopoetska strana jače istaknuta, osobito u sintezi.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 00:58


    U našem su govoru sačuvane naslage iz različitih epoha. Zanimljivo je da se u poeziji na prvi pogled opaža jaka težnja k arhaičnim oblicima. Razumljivo je da pjesnici u želji za originalnošču rado biraju izraze koji su već iščezli iz svagdašnjeg prometa. No, to je samo vanjska strana. Arhaičnost poezije ide mnogo dublje. Kad Goetheov stih slika samotni bor pokriven snijegom, koji sanja o palmi na jugu, tada se na stablo prenose one iste intimne veze koje osjećaju ljudi među sobom. A u Krležinoj pjesmi starinski ormar priča o sebi na isti način kako bi pričao neki sluga, napušten u starom dvorcu. >U mene su zabijali čavle<, s jezom govori ormar i on sada u kutu >čeka krvničku sjekiru<. Ako se u takvim pjesmama predmet poistovjećuje s našim sudbinama, u drugim se personificiraju apstraktni pojmovi ili duševna i tjelesna patnja. Stara grčka drama vrvi od likova pravde, sudbine, istine. U Nazorovoj pjesmi Titov Naprijed javljaju se glad, bolest i malodušje kao strašila koja junak treba da zgazi na svom putu. Groza u svjetskoj peziji poprima najrazličitije likove, a svi su tako odabrani da u nama probude strah i prenesu nas u stravičan zov nemani. Ti osnovni momenti umjetničke inspiracije vuku svoje korijenje iz prastarog doba, kao i iz infantilnog čovjekova stanja, gdje se još svijet nije raspucao na svijest i objekt, nego je sve zapleteno u živu cjelinu.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 00:59


    Pogrešno bi bilo pomisliti da pjesnici trpe od logičkog defekta. Oni su sposobni, isto tako kao i stari narodi, da zaključuju logički; no njihovo je doživljavaje prirode sasvim drukčije od gledišta prirodoslovca. Stvari su za njih prije svega dijelovi njhovih osjećanja i oni ne prelaze preko te granice. U tome je bitna razlika između pjesnika i prirodoslovca koji sve više nastoji eliminirati subjektivan udio iz eksperimentalnog opažanja. Dok fizičar traži zakonite veze između različitih objekata, svijet postoji za primitivnog čovjeka, kao i za pjesnika, samo u nerazrješivu jedinstvu sa čitavim njegovim emotivnim životom. U neku ruku prirodoslovac žrtvuje nešto od toga iskonskog odnosa i njegova se misao sve više odvaja od osjećajne jezgre.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 00:59


    I stari su narodi razmišljali o postanku i uređenju svijeta, iako nisu imali današnjih teorija, i tako su s vremenom nastajali razrađeni mitovi koji su prirodne pojave uklapali u svoje društvene okvire. U prvim sintezama svemir biva prikazan kao država. U babilonu vladala je skupština sastavljena od bogatih građana. Robovi i žene nisu imali pristupa, a i u samoj upravi nastale su razlike. Na sličan način Babilonjani su zamišljali da čitavim svijetom vlada skupština bogova u kojoj postoji razvijena hijerarhija. Anu, bog neba, bio je poglavar, a njegov sin Enlil, bog vjetra ili oluje, vršio je funkciju vezira. Osobit položaj uživalo je sedam bogova koji određuju sudbinu, a to je slično vijećima sedmorice što djeluju na zemlji. I u samoj proceduri bila je potpuna sličnost. Ako bi se skupina bogova složila u nekom zaključku, Enlil bi morao izvršiti odluku. Nije čudno što je vjetar bio uzdignut na tako visoko mjesto, ako pomislimo na strahovite učinke pustinjskih vjetrova u ravnici između Eufrata i Tigrisa. U mitskoj slici svijeta državno je uređenje spleteno sa strašnim silama prirode. Što su te sile jače, i njihov je položaj viši u božanskoj hijerarhiji.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 00:59


    Babilonjani su pokušali shvatiti postanak kozmičkog reda u kome su oni, kao ljudi, igrali samo podređenu ulogu. U mitu Enuma Eliš slika se što je bilo u početku:
    Kad još nebu gore nije bilo pomena
    i o imenu čvrstog temelja dolje nije se razmišljalo,
    dok su samo miješali svoje vode
    praiskonski Apsu, njihov roditelj,
    i Mumu i Tiamat, koja je rodila sve;
    kad se još nije formirao mulj, i nije bilo otoka,
    kad se još nikakav bog nije pojavio...



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 00:59


    Prema tom mitu, na početku su bila tri elementa vode: slatka voda (Apsu), more (Tiamat) i magla (Mumu), koji su se među sobom miješali. Još nije bilo ni neba ni zemlje, a niti bogova. Iz toga vodenog kaosa izašao je božanski par i dalje rađao nove bogove koji redom predstavljaju horizont, nebo, zemlju. Način kako se rađaju ljudi prenesen je tu na postanak svemira i ta suprotnost spolova ostaje dominantna u genealogiji bogova.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:00


    Osnovna je ideja Babilonske kozmologije borba između sila reda i sila kaosa. Ono plodno porječje bilo je neprestano izvrgnuto provalama nomadskih plemena, divljim poplavama i pustinjskim olujama i često se iznova morao graditi srušeni red. Heroj toga vječnog epa protiv razornih sila mladi je bog Marduk, koji se prihvaća zapovjedništva, ali uz uvjet da se od sada svi pokore njegovoj riječi. Apsolutna monarhija time je pretkazana. Pošto je dobio carsku vlast, Marduk vodi bogove u rat. Njegovo su oružje, kao u boga, oluje i munje. U jednoj ruci drži dugu, a mrežu mu pridržavaju četiri vjetra. Kad se Marduk pojavljuje, neprijateljska se armija pokoleba i on preotima >tablice sudbine<. U teškom dvoboju Marduk svladava Tiamat (boginju mora) i iz njezina tijela pravi more i nebo. U tom mitu sadržano je i objašnjenje kiše koja pada odozgo. Nakon pobjede, Marduk se posvećuje unutrašnjoj organizaciji svojeg carstva.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:00


    U istom mitu nalazimo dva različita objašnjenja za postanak neba. Najprije je to bog Anu, koga je rodio prvi božanski par, a zatim biva to isto nebo stvoreno polovicom Tiamatina tijela. Takva su proturječja obična u mitovima i nisu uzbunila duhove. Ista stvar mogla je biti predstavljena na više načina, a da u tome nisu stari ipak vidjeli ništa nemoguće. Mitsko mišljenje ne pokreće želja da se nađu opće istine koje vrijede uvijek nego mit govori najčešće o događajima koji su se jednom zbili, ali čije posljedice i dalje imaju moć nad nama. Sile koje tu djeluju nastupaju kao žive osobe, a i sami su odnosi i stanja personificirani. Iz takva mišljenja, stvaranjem monarhije, nužno su izrasli i teološki sistemi koji su za dugi niz stoljeća zavladali ljudskim duhom.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:00


    Već letimičan uvid u najstarije sačuvano mišljenje dovoljno opovrgava shvaćanje svijesti kao ogledala stvarnosti. Stvari se tu nipošto ne javljaju kako bi ih zamijetila očna optika, uostalom ne baš različita od one u ptica, koje ne stvaraju pojmove. Sve su stvari duboko uronjene u primitivan život zajednice; koliko se plemenska struktura i erotika uvlače u predodžbe obrađivane okoline, toliko se opet baratanje oruđima prenosi na najintimnije radnje. Da se iz toga gustog tkiva odvoji racionalna istraživačka smjernica, nije bilo dovoljno puko nagomilavanje tekovina rada nego je potreban i bitno drukčiji stav prema prirodi. Probuđena radoznalost, maštovitost dokonih sati, revolt prema tiranskoj religiji, moć otkrića, komunikacija različitih kultura - sve je to primaklo viziju kozmosa, pošto je materija okoliša već bila upoznata u mehaničkoj ravnoteži i gibanju, u agregatnim i kemijskim pretvorbama. Razbivši iskonsku cjelinu i tražeći formulacije vanjskih relacija, čovjek-istraživač izašao je na drum neslućenog dometa.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:00


    Smrt kao propast ovoga našeg svijeta javila se sasvim drukčije staram Egiptu nego atomskom stljeću. Normalnom se građaninu danas čini da na nj vreba izvana neka đavolska konstrukcija čudovišne znanosti dok on produžava vjekovni stvaralački put. Na vrhuncu svojega tehničkog i znanstvenog razvitka dolina se Nila predala mračnom kultu careve vječnosti. Odatle i počinje raspad prve moćne države.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:01


    Od Spenglera do Toynbeea konzervativna je historiografija propovijedala propast civilizacije kao inherentnu kob. Poput čovjeka koji se rađa, doseže zrelost, pa stari i konačno umre, tako bi i svako ljudsko društvo prolazilo životni ciklus,od postanka dso sloma. Rast i pad gotovo hermetički izoliranog Egipta bila je česta ilustracija te teze. Dok se propast Babilona, Helade i Rima mogla pripisati stranim invazijama, neprohodna Sahara i Arapska pustinja čuvale su nilsku dolinu od osvajača. Zastoj silnog razvitka i tisućljetna agonija ispred faraonskih grobnica imale su neosporno svoj duboki unutarnji uzrok. No, ako to i priznamo, znači li to da su one iste sile, koje su preorale nilsku dolinu u kolijevku kulture, nosile u sebi i zrno smrti? Nije li, međutim, to bio sudar dviju suprotnih težnji, gdje je carsko žezlo preteglo na strni mita? Ako je to tako, tada ni propast nebi bila neminovna,a povijest bi tekla mnogo složenije i protuslovnije, a da bi se mogla uklopiti u jednostavnu, ali varljivu shemu, kao što su to pokušali Spengler i Toynbee.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:01


    Dok su u doba građanskog liberalizma bile stvorene najnužnije slobode da se proletarijat organizirano odupre eksploataciji i pojavi kao politički sudionik, takva je mogučnost bila vrlo rijetka za potlačeni puk na podnožju piramida. Uopće je klasna borba imala u antici drugi vid nego u novom vijeku, pa stoga i nije čudo da o njoj stari historici malo govore. Ustanci robova potresali su na mahove rimski imperij, ali mu nisu dali novi pravac razvitka. Riječ roba u Ateni važila je još manje. Za vrijeme rasula starog carstva diže se egipatski puk na društvenu pozornicu i tadašnji zapisi mnogo se žale na opću demoralizaciju i anarhiju, iz koje je opet izniknula nova faraonska loza. No uzrok toj pomrčini, prema pisanim svjedočanstvima, nije bio u pobuni puka već u otimanju za carsku vlast, što je katkad, ako su rivali bili izjednačeni, vodilo do povremene dezintegracije carstva.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:01


    Nigdje nije moć jednog čovjeka bila tako velika kao u starom Egiptu. Faraoni nisu vladali u ime boga, kao srednjovjekovni kreljevi; oni su sami bili bogovi. Caru je pripao naslov Hor od svete ptice, a smatrao se zaista iznova rođenim Horom, sinom Ozirisa, kog je ubio brat zao bog Set i bacio u Nil, a otad je rijeka davala život ravnici. Ako su europski podanici smjeli poljubiti svojim vladarima ruke, pred faraonima bacalo se ničice i ljubilo pod. Njihova blizina bila je strašna; već sam pogled mogao je ubiti drznika koji se usudio podići glavu. Vlasuljari, sobari, čuvari masti, krojači, morali su se podvrći posebnom obredu kako bi smjeli dotaći sveto tijelo. Car je bio tako uzvišen da se i nije priličilo obratiti mu se direktno. Umjesto da kažu >čuj me, veličanstvo<, Egipćani su uveli govor u trećem licu, koji su naslijedili i zagorski kmetovi obraćajući se velikašima s poniznim oslovom >da bi me oni, gospon, čuli...< Bilo je čak uznosito spomenuti i samog cara, pa su Egipćani češće govorili: dvor je zapovjedio, a kako >velika kuća< glasi u njihovom jeziku >peraa<, tako je od toga i nastala rijrč faraon. Strahota je bila jedna njegova strana; drugi mu je epitet bio >dobri bog Egipta<. Car je bio onaj koji je, utjelovivši u sebi Ozirisovu žrtvu, činio njive plodnima, podizao gradove, vodio bitke, upravljao državnim poslovima, darivao važne i unosne položaje. Njegova se moć nije temeljila jedino na centralističkom poretku nego je bila duboko ukorijenjena u religijskom misteriju i magiji.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:01


    Premda još i danas vjernici obilaze crkve i grobove, njihova vjera ipak nema negdašnje iskrenosti. Pogled je novog vijeka postao znanstven i teško se našem suvremeniku vratiti u dolinu bogova. Tko će danas istinski povjerovati da je neki kip svet ili da kruh prinesen na grob doista održava pokojnika na drugom svijetu? No stari Egipćani uzimali su takve stvari vrlo ozbiljno. Ne produbivši jaz između čovjeka i svemira, primitivna je svijest shvaćala sve personalno. Pećina je mogla biti običan fizički kamen, ali i božanstvo, odakle je mogla, kao proroku, zaoriti sveta riječ. Sokol je mogao biti i Ozirisov sin Hor, a mjesec je postao majmunoliki Tot, bog računa i mudrosti. Moćne sile, koje su vladale ljudskom sudbinom, javljale su se u različitim likovima, često protuslovnim i slučajnim kao mitske epizode, ali ipak svezanim u organsko jedinstvo. U jednom tekstu, bez dužeg prekida, car nastupa kao čovjek, sunce, sokol i bik. Svi su ti likovi među sobom podnošljivi i svaki od njih odgovara posebnoj prilici ili svrsi. Jedan lik može i trenutno propasti; no biće ostaje i dalje. Smrt tako biva propast jednog tjelesnog privida, a duh (nipošto apstraktno-spiritualno zamišljen) odlazi dalje, slobodan i nepromjenjiv kao što je i naša misao. U buđenju se sanje vraćaju tijelu. To sidro u fantastičnim plovidbama treba da se očuva. Uz odar su umrlima stavljali kruh i vodu. No, kako već dio ili simbol može zamijeniti čitavu stvar, dostaje i kameni model kruha pa i gola riječ. Zidovi grobnice vezira, koji je živio u trećem tisućljeću prije naše ere, oslikani su scenama iz njegova života, a i maštanjima o veličini. On kopljem lovi ribu, nadzire klanje stoke, oranje i žetvu, obilazi stolare i metalce u radionicama, promatra gradnju čamca za svoj pogreb, predsjedava kažnjavanju poreznih varalica, uživa u igri svoje djece i sluša kako mu žena svira na harfi. Taj dobri život hoće smrtnik produžiti iza kobne crte, a toj žudnji za vječnošću služe svakojaki simboli, imitacije i jamstva. Da bi prešao preko užasa mrtve mase, posmrtni se svijet sve više spiritualizira, i san potiskuje zbilju. No, bez obzira na tu postepenu religijsku spiritualizaciju, grobnica ostaje temeljni kamen posmrtnog carstva. Premda je, po jednom starom tekstu, carevo tijelo prešlo u Sunčev kolut i stopilo se sa svojim ocem, mašta se ipak grčevito drži zemaljskog ostatka. Ukorijenjeno jedinstvo fizičkog i psihičkog, kako i višeličje jedne osobe, održavaju pogrebni ritual i u produhovljenijim fazama egipatske religije. Gubitak groba i mumije osjeća se kao potpuni zalaz sa svjetske pozornice, i zato rastu napori da se sačuva i učvrsti taj zalog vječnosti.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:02


    Egipat je zelena kotlina koju je velika afrička rijeka urezala u crvenu pustinju. Granica između navodnjenog tla i pješčanog oceana tako je oštra da bi čovjek jednom rukom mogao zahvatiti crnicu, a drugom pijesak. Prošavši kroz veliki katarakt, Nil teče gotovo ravno od juga na sjever da se u širokoj delti razlije u Sredozemno more. Okomito, od istoka na zapad, diže se dnevni Sunčev polukrug. U tom pregnantnom horizontu, pod žarkim suncem bez oblaka i kiša, od iskona kreće se egipatska povijest. Nil i Sunce, izvori plodnosti, ujedno su i okrutne nemani čiji divlji valovi ruše čitava naselja, ili vrući dah pali zasijana polja. Sve se ovdje javlja u toj opreci dobra i zla, pa tako i njihov vladar, strašni i dobri bog Egipta. Agrikulturna potreba da se upravlja nilskim poplavama i osigura raširen promet, otpočetka bila je centralizirajući element u mnoštvu starih župa koje, kako im već životinjski nazivi svjedoče, potječu od starih lovačkih plemena. U tom ujedinjavanju prvobitnih župa izrasli su najprije Gornji i Donji Egipat, a odavde prije pet tisućljeća, jedinstveno staro carstvo. Nova cjelina nije potpuno izbrisala individualnost obaju dijelova koji su se dugo samostalno razvijali, sa svojim posebnim običajima i božanstvima, prvi uz dugi Nil, drugi na širokoj delti; i carevi su uzeli naslov >gospodar obiju zemalja<, a nosili su i dvostruku krunu. Da se održi ravnoteža, a ne povrijedi ni jedna stana, prva je prijestolnica, Memfis, podignuta na međi Gornjega i Donjeg Egipta, dva dana hoda od Heliopolisa, koji je bio dom boga Ra i staro sjedište Delte. Da se podigne ugled Ptahova grada, izrađena je nova teologija, u kojoj Ptah zauzima prvo mjesto među bogovima kao tvorac svijeta. Što je u to doba značila carska riječ, vidi se iz toga memfiskog mita, gdje gola božja zapovijed stvara druge bogove, pa na kraju i našu zemlju. Teza da je Ptah veliki prvi, čiji je dašak izbacio u svijet Raa, izazivala je žestoko ogorčenje među teolozima Delte, i teološka se borba rasplamsala sve dok nije Keops preselio prijestolnicu u Heliopolis, koji otada za dugi niz stoljeća preotima prvenstvo.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:02


    Izgradnja nove prijestolnice u Menfisu, kao i nove teokratske ljestvice s Ptahom na vrhu vrhova, pokazuju samosvijest koju su stekli osnivači starog carstva. Poslije duga hrvanja pobijedila je Zoserova dinastija nad svim partikularnim težnjama i jedinstvena vlast obuhvaća četrdeset župa. Nosilac svemoćnog žezla jest faraon. Tehnički su napreci gurali k jedinstvenoj organizaciji. U bogatim agrikulturnim središtima procvali su raznovrsni obrti, a razgranata trgovačka mreža, kao i sistem kanala, svezali su plodnu dolinu u jednu cjelinu. Velik broj činovnika nadzirao je sve te opće poslove, izvršavao legalne funkcije državnog organizma i ubirao poreze. Ta nova birokracija krnjila je vlast negdašnjih velikaša u župama, a jačala položaj faraona u čije je ime vladala. Čim je jednom bio stvoren državni aparat, on se dalje razvijao po svojoj dinamici, između dva suprotna pola, faraona i naroda. Ako je stari mit i postavljao vladara za svetog pastira stada, nova ga je birokracija digla na nepristupačan božanski vrh. U konfliktu s lokalnim velikašima i ugnjetenim narodom bio je nadzornicima, poreznicima i sucima nužan autoritet pred kojim bi svaki otpor padao.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:02


    Memfiski mit bio je djelo tih državotvoraca koji su izgradili jedinstveni političko-teokratski sistem da učvrste prijestolje i žezlo. Dižući cara do prvog boga, egipatska je birokracija jačala i svoje pozicije. Biti pisar, poreznik ili sudac, a naročito dvorjanik, postaje ideal svakog grđanina, i jedan mudrac na sačuvanom dokumentu ovako savjetuje mlađega: >stavi sebi pismo u srce, tako da možeš osloboditi svoju osobu od rada i postati ugledan činovnik.< drljati perom po papirusu bilo je svakako lakše nego drljati drvenim plugom po ljepljivoj crnici, i požuda za lagodnim, a uglednim životom sve više osvaja srca negdašnjih marljivih ratara i zanatlija. Ovim klasnim cijepanjem pogoršavalo se stanje na poljima i u radionicama, pa stoga i bukti težnja za oslobođenjem od manuelnog rada. Izvor sviju časti bila je >velika kuća<. Tko se tu dodvori, osigurana mu je sreća. Negdašnje se društvene vrpce kidaju, a stari moral ustupa mjesto dvoličnom ponašanju. Egipatski napis upozorava činovnika da bude smjeran prema višima, a oštar prema nižima. U životnim pravilima i mudrosti starih Egipćana piše Anthes: >Idealan je čovjek koji razumno obuzdava impulse i uklapa se riječima i činima u administrativni i socijalni sustav. Osigurana ga karijera kao činovnika čeka. Nisu ovdje više važni pojmovi dobra i zla...< Novoj birokraciji pomalo sahnu oni spontani impulsi koji izlaze iz čitave duše zemlje i mjera ponašanja biva jedino uspjeh. Proglašivši cara bogom, dvorjanici su se unaprijed ogradili od suda puka. Sve biva dopušteno što se vrši pod faraonovim pokroviteljstvom. Do kojeg je stupnja bila pokvarena ta administracija, svjedoči i ovaj tekst, gdje siromah, kad od njega na sudu traže srebro i zlato, prasne i povikne: >Otimači! Razbojnici! Činovnici! - a ipak određeni da kazne zlo. Činovništvo je stjecište napržica - a ipak određeno da kazni krivičnost.<



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:03


    U božanskom dvoru okruženi puzavcima po podu, u mističnoj magli, rasli su carevi treće dinastije. Još uvijek su bili nosioci državnih funkcija potrebnih za održanje onoga golemog organizma uz nilsku kralježnicu. Ali već su se razmahale sile koje su digle vlast na vrhovno božanstvo. Umjesto da služi zemlji, kako bi to rekao neki prosvijećeni apsolutist 18. stoljeća, zemlja je služila njegovom veličanstvu. >velika kuća< s gramzivom birokracijom sve je teže pritiskala nilsku dolinu dolinu i dok je gornji sloj plivao u raskošu, narod je padao u siromaštvo. Jedan kroničar jada se na novo stanje: >Zemlja se umanjila, ali su se povećali njezini upravljači; zemlja je škrta, ali su takse izdašne; zrno je malo, ali porezna mjera velika.< Pod tim golemim državnim aparatom, u stalnom razmnožavanju neproduktivnog soja, bilo činovnika bilo njihovih slugu, neko bi olakšanje bilo u proširenju plodnog tla, što je tražilo dalje izgrađivanje kanalnog sistema. Međutim, umjesto toga novog stvaralačkog napora, moćno se carstvo prihvaća drugog posla - gradnje velike piramide. Bila je to volja faraona koji je uzrastao usred one odrođene birokracije kao božanski smisao ponižene zemlje. Centralizirana vlast, koja je ubrzala tehnički i kulturni napredak mlade države, preokrenula se u svemoć vladarskog mita. Uziban u kolijevci u prič o svojem božanskom podrijetlu, car se više nije vraćao u svagdašnji ljudski svijet. Njegovo podrijetlo i konačni cilj bijahu u vječnom carstvu što ga je mit izgradio nad smrtnom zbiljom. Jeli stoga čudo da se careve oči okreću od nilske doline k nebu? Zar da se neogrničeni gospodar nad cijelom zemljom posveti sićušnim brigama svojih podanika? Smrt i vječnost ostaju još jedina briga koja zaokuplja samotnog vladara. Njegova riječ može pokrenuti lađe od katarakta do ušća, odrediti posao gradskim radionicama, i okupiti milijune na istom radilištu. Što da mali čovjek, uljuljan u božanski mit, učini s tom svojom strašnom moći?



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:03


    Poznati historik starog Egipta James Henry Breasted ovako u Starom Egiptu opisuje preobrazbu scene koja se zbila prije pet tisućljeća u nilskoj dolini:
    Hajde da u mašti pratimo Khufu-Onekha do one puste ravni iza sela Gize. Tada je to bila gola pustinjska površina, prekinuta jedino s nekoliko ruševina malih grobnica davnih pređa.
    Najstarije kameno ziđe podigao je pradjed Khufu-Onekha. Tek su mu tri pokoljenja graditelja predhodila... Po svojoj prilici nije bilo mnogo klesara niti mnogo ljudi, koji bi razumjeli
    tehniku kamene gradnje, kad se Khufu-Onekh prvi put prošetao golom ravni kod Gize i ucrtao u pijesku temeljni plan Velike piramide. Shvatite, dakle, hrabrost čovjeka koji je kazao svojim nadzornicima da polože kvadratičnu bazu sa stranicom 775 stopa! On je znao da bi za to trebalo oko dva i pol milijuna blokova, od kojih je svaki težio dvije i pol tone, da se ovaj kvadrat pokrije zidanim brijegom visokim 481 stopu... Velika piramida je dokument u povijesti ljudskog duha. Ona jasno otkriva čovjekovo osjećanje suverene moći u njegovu
    trijunfu nad materijalnim silama. Za se i za svojeg vladara osvojio je faraonov arhitekt besmrtnost.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:05


    U tom se veličanju ponajprije zanemaruje dug razvoj koji je od stepeničastih piramida vodio do ravnih. Već je genijalni Imhotep gradio za prve careve, počev sa Zoserom, veličajne nastambe pa stepeničaste piramide, a njegovo arhitektonsko umijeće brižno se dalje predavalo. Dok se Breasted divi tehničkoj strani piramide, nije manje čudo društvena snaga koja je upregla stari Egipat na taj pothvat, toliko beskorisan, besmislen i ubitačan. Velika grobnica kod Gize označava vrhunac i kraj blistavog kulturnog uspona koji se očuvao u nenadmašivim umjetničkim djelima. Otada dalje nastupa tisućljetna agonija, prekidana tek kratkim trzajima velikog carstva. Posve u velikobritanskom duhu A.Wilson drži da je uzrok toj pomrčini bio u decentralizaciji. Međutim, čitav razvitak pokazuje baš suprotno. Doduše, centralna se vlada u nekoliko mahova rasprsla, ali samo zato što je dosegla krajnji vrh besmisla. Što je Snofru ili Keops očitovao gradnjom piramide, bilo je tako štetno i bezumno da je moralo paralizirati cijeli napredak. Prvobitna organizatorna vlast odvojila se od zemaljskih potreba i utjelovila u strano, božansko biće koje je sve podložilo svojim obmanama. Egipat je bio žrtvovan kultu faraonske vječnosti.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:05


    Trošenje ljudskog rada u posve neproduktivnim djelatnostima objašnjava i tisućljetnu stabilnost starog Egipta. Dok će razvoj obrta i industrije gomilati vulkanske snage pod srednjovjekovnim društvom, kult je faraona vjekovni ljudski napor bacio u ništavilo kamene grobnice. Zacijelo, suvremeni svijet također velik dio rada uništava u naoružanju, ali to ipak nije tako sveobuhvatno da bi zaustavilo rast materijalne proizvodnje. Jedno ipak opkoljuje današnju i staru panoramu: sjena totalne smrti.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:05


    Protiv te pogrebne manije bio bi lijek u ateističkom preokretu. Međutim i suviše je bilo hramova koji su podvrgavali pučku svijest starim mitovima, a župani i dvorjanici slijedili su faraonski obićaj. Grobnice velikaša bile su izgrađene na podnožju piramida, i to posmrtno carstvo tiho je plovilo u noć koja se otvarala na rubu pustinje. Kad bi se neki knezovi i osamostalili, sagradili bi svoje posmrtne dvore na usamljenom mjestu i na tome bi ostalo. Borba za vlast rušila bi ponekad stare bogove, ali novi uzurpatori podlegli su božanskoj samoobmani. A potlačena klasa? U starom je Egiptu bilo nekoliko socijalnih revolucija, a nijedna nije pokazala izlaz iz doline piramida. Narod je bio na suviše niskom stupnju obrazovanja, razjedinjen vjerskim tradicijama i plemenskim razlikama. Među robovima bilo je sve više Azijaca i Nubijaca kojima je jedini cilj bio bijeg u staru domovinu, i tako je ta golema raznolika masa stoljećima teglila i rogoborila, bez revolucionarne perspektive. Njezin bijes nekoliko je puta poharao gospodarske kuće i raznio nepodnošljive dinastije, ali Raov krug ostao je nad nilskom dolinom i Tot je opet počeo brojiti nove dinastije.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:05


    U tom propadanju starog carstva, bez izgleda na obnovu negdašnje veličine, očaj je natopio pero pisca. U jednom od najljepših djela egipatske literatuire pjesnik pozdravlja smrt kao oslobođenje od bijednog života:
    Smrt stoji danas preda mnom
    kao oporavak bolesniku
    kao izlazna vrata iz tamnice.

    Smrt stoji danas preda mnom
    kao čovjeku koji čezne za svojim domom
    pošto je mnogo godina proveo u ropstvu.
    Takvi tristisi impresivno slikaju dijalog između pjesnika i njegova dvojnika koji ga upućuje na užitke, ali se pjesnik okreće od hedonističkog života prema misteriju samoubojstva i ta predaja posmrtnom svijetu dat će spiritualan i mračan ton umjetnosti srednjeg carstva.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:06


    Neznamo što je mislio graditelj velike piramide kod Gize. Na kamenim spomenicima sačuvano je samo ime Khufu-Onekha i njegova gospodara Keopsa. No, tko zna tko je prvi zapovijedio i započeo tu silnu gradnju? Savršena arhitektura, stroga geometrijska pravilnost, temeljita statika, uklopljenost u astronomske relacije - sve to svjedoči o visokom umu koji je, kako Breasted reče, stekao moć nad materijalnim silama. Orijaško zdanje govori još danas, nakon pet tisućljeća, o epohalnim tehničko-znanstvenim spoznajama onoga davnog doba, ali, što su pritom osjećali graditelji, u nepovrat su raznijeli saharski vjetrovi. Možemo li pretpostaviti da su onako bezazleno vjerovali u carski mit kako je to ovjekovječeno na naslikanim scenama u grobnicama? Teško. Logička konzistentnost njihova uma, tako očitovana u strogoj arhitekturi, bila je sušta suprotnost onoj zbrci u teokratskoj ideologiji. Prostor graditelja Velike piramide bio je euklidski prototip; prostor mita bio je kaos nesuvislih mjesta na kojima su se javljali bogovi slučajno i hirovito. Tvorac svijeta izašao je iz prakaosa na komadić kopna gdje je bio podignut hram u Memfisu; no mnogo je i drugih svetišta tvrdilo isto, pa se tako i za hram Fila može čitati: >Ovo je svetište došlo u postojanje kad još ništa nije došlo u postojanje i zemlja je još uvijek ležala u tami i neodređenosti.< Da se prvobitni brežuljak Stvoritelja javlja na više mjesta, nije smetalo religijsku maštu; no kako se to moglo pomiriti s matematičkim predodžbama o homogenosti i identitetu? O isto protuslovlje morao se učenjački um sukobiti i u mitopoetskoj koncepciji vremena gdje su srasli u jedan moment događaji razdvojeni mjesecima i stoljećima. Za novogodišnje svečanosti Ozirisova je zgoda tako oživljena kao da se zaista sada on utopio u Nilu, a faraon se potpuno poistovjetio sa svojim pretkom. I složena kozmologija, koja je bila fantastična projekcija stare države, morala je u mislima učenjaka izazvati teške konflikte. Religijska slika o svemiru polazila je od iskonske egipatske panorame, koju su napučili bogovi. Nil je bio bog čija je sveta struja dolazila iz ponora, tamo iza zadnjeg katarakta; dolazila iz Nuna, pravode, na kojoj je plivala Zemljina ploča i koja je opet odozgo, kao zvjezdano more, opkoljavala nilsku dolinu. Ta je predodžba tumačila dnevno gibanje Sunca nalik na plovidbu lađe u kojoj sjedi Ra. Da se nebeski svod ne sruši na nas, stari Egipćani nalaze mnogo razloga; da je postavljen na stupove, ili ga drži bog, da je golemi trbuh krave koja stoji na svojim nogama negdje u pustinji ili da je božica, čije ruke i noge dotiču zemlju. Svako od tih objašnjenja služilo je u nekoj prilici i potpuno zadovoljavalo vjernike. Međutim, učenjakova je logika tražila da se uzme samo jedna pretpostavka, pa zatim istraži što sve odavle nužno izlazi. Ali takvo je >cjepidlačenje< bilo strano mitopoetskom mišljenju. Učenjak je morao zatajiti konzistentnost da bi živio u skladu sa svojom okolinom. No, s druge strane, njemu se nametalo djelo koje je tražilo najviši napon znanstvene misli. Konflikt između predrasude i spoznaje, između pokornosti i savjesti bio je neizbježan. Da je egipatska znanost napuštala carstvo mita, mnogo je znakova, osobito u nedavno proučenim iskopinama. Razgranata trgovina sa Sudanom i bliskom Azijom razbila je staru egipatsku panoramu, i mitski kozmos bio je u temeljima uzdrman. Stari su se astronomi primakli također spoznaji da je Zemlja golema kugla i tako otvorili onu svjetsku dilemu koja će četiri tisućljeća kasnije razdrti katoličku Europu.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:06


    Da je skepsa trovala duše vjernika, govore i sačuvani zapisi u kojima se nepoznati autor pita gdje su slavni pređi Imhotep i Herdedef i što se s njima zbilo. >Nitko se ne vraća odanle (iz posmrtnog svijeta) ovamo da bi nam rekli kako su oni tamo i tako umirili naša srca, dok i mi ne odemo na mjesto kuda su oni otišli.< Ovo odsustvo svakog svjedočanstva s drugog carstva moralo je ispuniti sumnjom prve prirodoslovce kojima su eksperiment i račun postali kriterijem istine. Graditelj piramide vladao je materijom; to što je njegovo djelo služilo tlapnji i taštini, stvaralo je neporeciv konflikt.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:07


    Velika piramida bila je podignuta na rubu zapadne pustinje gdje počinje posmrtno carstvo, noćni Raov polukrug. Prema Herodotu, 100 hiljada robova gradilo ju je dugih 20 godina. No tek kad se uzme u obzir i opsežni posao u kamenolomima, kao i daleki transport kamenih blokova, dobiva se puna slika o zamahu tog pothvata. Carski dvor i tisućglava birokracija nadzirala je to beskrajno gibanje masa. Nije bilo dovoljno da se podigne kameni brijeg. Vječni su carev dom trebali raznovrsni obrtnici dotjerati i uresiti; doista posao za čitavu državu!



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:07


    Sve te daleke i složene niti sastajale su se u graditeljevoj misli. On je povukao crte na pijesku koje su odredile kob milijuna. U njegovu umu bilo je kormilo jednog božanskog sna koji je zemlju vodio u beskrajnu noć. je li on dogledao kamo to sve plovi? Možda je i njemu bio izlaz, kao i mnogima poslije, da se preda carskoj svemoći, a duh svoj zasiti tehničkim problemima. Bilo je to pojedinačno i trenutno rješenje protiv kojeg se uznemirena savjest iznova dizala da klone u svojoj društvenoj bespomoći. I klesaru klesati tuđi grob pribavlja užitak; pa što ako je to i opća grobnica? Antička se znanost upregla u državni pogreb, a osamljeni su buntovnici nestali netragom dok Keopsovo ime već, evo, peto tisućljeće čuva Velika piramida.



    Re: MITOPOETSKO MIŠLJENJE

    floribus - 20.02.2007, 01:07


    Davno je to doba. Pijesak vjetrovite Sahare pokrio je egipatsku dramu. Sva borba i san utihnuli su u agoniji nepovratnih stoljeća. Ostala je tek gomila kamena koju polagano glođe vrijeme. Sve je to već odavno mrtvo, a ipak budi u nama stare dvojbe i sukobe. Graditelji piramida izlaze iz mračnih labirinata i opet je pred nama stara igra sa smrću. Rastvorite se zastori - jer to može biti kob i suvremene civilizacije s njezinim faraonima, najamnicima i rajom, u sve jačem otuđenju između birokracija i masa, upregnutih u ubitačne i mistificirane projekte.



    Mit folgendem Code, können Sie den Beitrag ganz bequem auf ihrer Homepage verlinken



    Weitere Beiträge aus dem Forum krug



    Ähnliche Beiträge wie "MITOPOETSKO MIŠLJENJE"